Epirogen zapis
Zašto opet radim isto, iako znam da ne bi trebalo?
Ponekad čovek vrlo dobro zna šta bi bilo pametnije, mirnije ili korisnije. A ipak, u određenom trenutku, ponovo uradi ono staro.
Ovaj zapis nije o slaboj volji. Više je o trenutku kada znanje postoji, ali ponašanje još uvek ide poznatim putem.
O ponavljanju obrasca koji ne nestaje samo zato što smo ga jednom razumeli.
Kada znanje nije dovoljno
Nije svako ponavljanje dokaz da nismo ništa naučili
Postoje situacije u kojima čovek unapred zna kako će se stvar završiti. Zna da će požuriti, prećutati, planuti, odložiti, pristati, povući se ili ponovo izabrati ono što mu već dugo ne prija. I baš zato pitanje boli: ako znam, zašto opet radim isto?
U tom pitanju često ima više stida nego radoznalosti. Kao da je dovoljno jednom nešto razumeti, pa da se više nikada ne ponovi. Ali ljudsko ponašanje ne radi tako uredno. Nije to fioka u koju jednom složimo stvari, pa zauvek ostanu na mestu. Stari obrasci imaju svoju inerciju, svoju logiku i svoje razloge zbog kojih su nekada nastali.
Zato ponavljanje nije uvek znak da čovek nije ništa naučio. Ponekad je znak da je naučio na nivou razumevanja, ali ne još i na nivou ponašanja. Jedno je videti obrazac. Drugo je zadržati se u trenutku kada se obrazac upravo pokreće.
Staro ponašanje
Obrazac se često vraća pre nego što stignemo da ga prepoznamo
Mnoge navike ne počinju u trenutku kada ih vidimo. Počinju malo ranije: u napetosti, u strahu od neprijatnosti, u potrebi da se nešto brzo završi, u starom osećaju da nema dovoljno prostora za drugačiji odgovor.
Kada čovek kaže: „Opet sam uradio isto”, on često vidi samo poslednji čin. Ne vidi malu unutrašnju pripremu koja mu je prethodila. Ne vidi prvi trzaj, prvo povlačenje, prvu rečenicu koju je prećutao, prvi signal tela koji je ignorisao.
Epirogen™ pristup zato ne žuri da odmah popravi ponašanje. Prvo pokušava da preciznije vidi gde ono stvarno počinje. Jer ako tražimo promenu samo na kraju lanca, često stižemo kasno. Tada već pokušavamo da zaustavimo voz koji je odavno krenuo.
Promena ne počinje osudom starog obrasca, nego prepoznavanjem trenutka u kome se on pokreće.
Unutrašnja dilema
„Ne bi trebalo” je često tačnije od „ne treba”
Kada kažemo: „Znam da ne treba”, zvuči kao da je stvar presuđena. Kao da postoji pravilo, a mi ga samo kršimo. Ali u mnogim životnim situacijama nije reč samo o zabrani ili dužnosti. Reč je o unutrašnjoj borbi.
Zato rečenica „iako znam da ne bi trebalo” često bolje opisuje čoveka. U njoj ima svesti, oklevanja, žaljenja i nemoći da se odmah postupi drugačije. Ona ne opravdava ponavljanje, ali ga ne svodi ni na običnu neposlušnost.
Tu počinje mirniji rad. Ne od pitanja: „Zašto sam opet pogrešio?”, nego od pitanja: „Šta se u meni dogodilo pre nego što sam se ponovo vratio na staro?”
To pitanje ne daje brzo rešenje. Ali često prvi put pomera pažnju sa krivice na prepoznavanje. A bez tog pomeranja promena ostaje samo dobra namera.
Pitanja koja ovaj zapis otvara
Kratki odgovori za mirnije razumevanje
Ne nužno. Ponekad odluka postoji, ali obrazac se pokrene brže od naše sposobnosti da ga u tom trenutku prepoznamo.
Zato što ponašanje često nije samo posledica mišljenja, već i navike, zaštite, straha, umora ili davno naučenog načina reagovanja.
Ne pokušati odmah promeniti sve, već prepoznati jedan raniji signal: trenutak u kome se staro ponašanje tek priprema.
Ako se obrazac ponavlja
Nije uvek potrebno krenuti od velike odluke.
Ponekad je dovoljno krenuti od jedne konkretne situacije i videti gde se poznati obrazac prvi put pokrene.
Uvodni razgovor traje 20–30 minuta i proverava pogodnost teme za Epirogen rad.